Izložba SANJE IPŠIĆ RANDIĆ 25.7.2017. u 21 sat u Gradskoj galeriji Crikvenica
Objavljeno: 21.07.2017.
Sanja Ipšić-Randić rođena u Rijeci 1965. Od 1972. do 1978. živjela u Münchenu. Godine 1985. upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, diplomirala slikarstvo 1990. u klasi profesora Đure Sedera. Godine 1989. studijski boravila na Ljetnoj akademiji u Salzburgu u radionici Emilia Vedove, od 1990. do 1992. studijski boravila u Amsterdamu, 1994. i 1995. u Parizu, u Cite internationale des Artes. Izlagala na 30 samostalnih i 45 skupnih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica Treće nagrade na 4. biennalu studentskog crteža (Beograd, 1988.), Otkupne nagrade na Šestom Ex tempore (Opatija, 1989.), Druge nagrade na European France (arhitektonski natječaj sa Sašom Randićem, 1998.), Godišnje nagrade HDLU Rijeka, 2008.). Od 1993. članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

U čast vegetaciji

Priroda u slikama Sanje Ipšić Randić daje dojam mira i tišine. To mirovanje prizora govori o njoj, autorici. Ona je tu, unutar same biti prizora koji slika. Posve jednostavna, organizirana, sabrana. Tradicionalna, a suvremena. Sve rješava tonski (iznimnim osjećajem za suptilnost tona i za vrijednosti svjetla u boji), odlučnim i vještim potezima, sigurnim rasporedom kompozicijskih elemenata. Tek tu i tamo pokojim povišenim tonom. Prema sjajnim toplim svjetlinama i prema tamnim dubinama u koje se slijevaju sjene, rasprostire se moć vegetacije, vječne u svojemu rastu iz tla, čudesne u svojim preobrazbama, pretvorbama i obnavljanjima.

Tako iščitavamo njenu najnoviju cjelinu: prepuštamo se doživljaju i dojmu njenih šuma, sjena i odraza. Pritom, motiv prije slutimo nego razaznajemo. Dijelovi krajolika više su asocijacije, tvorevine duha, nego deskripcije promatrane stvarnosti. Zbilja vanjskog svijeta više je zbilja unutrašnjeg, naslut i aluzija na stvarnost. Premda u polazištu oslonjena na realnost motiva, u likovnoj interpretaciji (u reduciranju i sintezi) tek nazivima slika i gustom paletom zelenila upućuje na sadržaj. Važno joj je sabiranje na razini strukturne jezgrovitosti i elementarnosti pa stvarni svijet u njenim slikama gubi značenje. Slike su nastale više pomnim odmjeravanjem likovnih odnosa (posebice zelenožutih tonaliteta), nego prijenosom konkretnoga motiva u prostor slike. Ali ništa nije prepustila slučajnosti: ni boju ni oblik ni raspored kolorističkih jedinica koje se međusobno prožimaju, rastu jedna iz druge prema svjetlosti boje.

Njezino se likovno razmišljanje odvija unutar zadanoga prostora, u samome kadru, no, ne priznaje zatvaranje i ograničavanje kretanja, njene slike dozivaju efekt kretanja i izvan kadra. Zanimaju je procjepi, sjenovite propukline, dubine, unutrašnji slojevi, pukotine i pomaci, slojevi koji urastaju jedan u drugi otvarajući uvijek nove početke, sliku koja se nastavlja i traje u autoričinoj konstruktivnoj zamisli. Ideja je poznata iz njenih ranijih slikarskih cjelina: segment prirode sažeti do neprepoznatljivosti, poetsku viziju krajolika svesti na obilje svjetla i tonskih odjeka koji sažimaju energiju i zgušnjavaju naboj, širokim rasprostiranjima velikih formata dati dojam prostranstva i moći.

Kako nepogrješivo uravnotežuje kompozicijske i kolorističke čimbenike! I kako ustrajava na pravilima i zakonitostima, na čvrstim točkama u organizaciji boja i oblika, na reduciranoj čistoći! Lako nalazi ona slikarska rješenja koja iskazuju njeno osjećanje stvarnosti i ostvaruju njene likovne poruke. I to u dvije različite stvaralačke razine: u onoj koja reducira, čisti i odbacuje narativne dispozicije motiva i u onoj koja u raskošnom svjetlu, jakom naboju i previranju dopisuje sjenovite odraze.

Njezin je medij boja. U njenim je slikama uvijek boja nosila značenja, pokretala, vodila, razvijala događanja, meka prelijevanja i lazurnu protočnost. Gradacije zelenila na najnovijim krajolicima kreću se prema tamnim procjepima koji otvaraju šutljive šupljine, ali i prema intenzivnim žutim prosijavanjima pa se njezin slikarski prostor ostvaruje u jarkom svjetlu i u dubokim sjenama. Fascinacija zelenilom dovela ju je do elementarne, gotovo monokromne vizije krajolika. Kada se prepušta impulsu čvrstih ravnih okomitih poteza, važnu ulogu preuzima linija koja ne razdvaja, ne obrubljuje oblik, ona sama postaje kretanje. Iznenadnim prijelazima, previranjima i izmjenjivanjima, ubrzanjima i usporavanjima ritma, jakim nabojem i jakim tonskim naponima ostvarila je slikarstvo autentične poetske ekspresije.

Sanja Ipšić Randić iz cjeline u cjelinu ukazuje na svoje likovne stavove, na svoje kriterije, na svoj iznimni osjećaj za govor boja i iskreni kreativni čin, na svoju zrelu i kultiviranu slikarsku misao. Promišljeno, sustavno i odgovorno.

(Branka Arh, 2017., iz kataloga izložbe)