5. lipnja izložba Borislava Božića u Gradskoj galeriji Crikvenica
Objavljeno: 03.06.2019.


Borislav Božić

Diplomirao je na studiju likovne kulture, smjer grafika na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Posebne zasluge ima kao dugogodišnji organizator i voditelj Fotokluba Rijeka u kojem je osnovao Sekciju mladih i Sekciju ljubitelja analogne fotografije. Inicirao je i utemeljio Galeriju Principij. Koncepcijski je osmislio Riječki festival fotografije PHOTORI te osnovao e-Muzej riječke fotografije. Organizator je i kustos više od 150 izložaba. Kao član Umjetničkog savjeta HDLU-a Rijeka pokrenuo je i realizirao dva Međunarodna salona umjetnosti minijature posvećena najvećem renesansnom umjetniku malog formata J. J. Kloviću. Dobitnik je niza nagrada za svoj umjetnički i pedagoški rad. Stekao je zvanje Instruktora-savjetnika s Plaketom Izidora Kršnjavog. Dobitnik je Godišnje nagrade Grada Rijeke za 2017. za izniman i prepoznatljiv doprinos umjetničkom i pedagoškom razvoju grada te promicanju svijesti o važnosti kulture za identitet Rijeke te Nagrade Tošo Dabac za 2018. za sveukupno fotografsko stvaralaštvo koje je prepoznato u Hrvatskoj i izvan njezinih granica. Član je HDLU-a Rijeka, Umjetničkog savjeta HDLU-a Rijeka te predsjednik Fotokluba Rijeka i Fotosaveza Primorsko-goranske županije.

Branka Arh
Stvarnost i iluzija, ni stvarnost ni iluzija
U svom unutarnjem dijalogu ili, kako on to voli reći, u svađi sa sobom, Borislav Božić kroz fotografiju i likovnost pokušava naći odgovore na pitanja o sebi, o svome mjestu u globalnom svijetu, o moralu i etici društva u kojemu živi. I poručuje: unutar stvorenih obrazaca mi smo slobodni, možemo raditi što želimo, možemo uspostaviti svoj sustav, izreći svoju misao, svoju poruku, svoju pobunu. Ali samo unutar stvorenih obrazaca.

Pa svoju likovnu priču pod nazivom Razgovor sa sobom (2015.) temelji na takvim obrascima. Koristi fotografiju vlastitoga lica kao idejnu matricu. Ne u smislu isticanja osobnosti ili zauzimanja stava o sebi, već kao sredstvo kojim razrađuje ideju ponavljanja istoga kadra, slaganja iste objektivne činjenice u polja odijeljena rasterom, istim ritmom monotonog vodoravnog i okomitog nabrajanja. Sve matematički određeno, proračunatih dimenzija okruglih brojeva (100 x 100 cm, 10 x 10 polja). Likovnu priču u 100 istih jedinica nastavlja CT snimkom vlastite glave. Istu ideju (konceptualnu) ostvario je strogim impersonalnim likovnim jezikom svedenim na racionalno. Stvorio je vanjski okvir, kompozicijski obrazac pravilnog nizanja, racionalnog organiziranja prostora kojim je istaknuo kompaktnost cjeline. Svaki element ove njegove fotografske priče ima istu vizualnu zbiljnost, organizaciju prostora koja se odmah prepoznaje, nema zabune u praćenju nizova, elementi se ne razlikuju u vizualnosti, ali pravo značenje dobivaju tek u cjelini. Naš pogled zastaje u trenutku kada u nizu istih strukturnih jednica uoči jedno prazno polje. O čemu je riječ? O odmoru za oko ili o autorovoj provokaciji s razlogom? Nema dvojbe da tom stankom u kretanju i nizanju činjenica želi isprovocirati gledateljevu pažnju i da baš ta provokativna praznina pokreće naša pitanja i asocijacije o životu i svijetu.

Multipliciranjem činjenica i nizanjem kadrova priča teče dalje, ali ne više na osobnoj, već na općeljudskoj razini. U jednom dijelu to je zgusnuti prizor odrezanih ribljih glava (riba je arhetipski znak, simbol Isusa), u drugome izdužene forme čavala (podsjet na čavle kojima je Isus bio pribijen na križ), u trećemu žilet-žica (podsjećanje na Isusovu trnovu krunu). I riblje glave i čavli i žilet-žica su stvarne, točne, faktografski jasne i nedvosmislene činjenice stvarnosti. Ujedno su simboli sa značenjem Isusove muke, žrtve i smrti. I bude snažne asocijacije na vrijeme sadašnje u kojemu je žilet-žica postala znakom raščovječenog svijeta. Od njih se razvija ideja, od njih počinje tumačenje. Tako autor prenosi svoju poruku, tako ostavlja svoj trag, svoju misao, nešto što on jest. Tako pokreće pitanja o pojedincu i njegovoj poziciji u društvu: Pokušavam na taj način reći nešto o putu kojim čovjek ide, o zaprepašćujućoj kontroli ljudskog uma, o zastrašujućoj moći koja kontrolira, ograničava i nameće. Tehnološki smo otišli jako daleko, u ljudskosti se nismo pomakli. O tome želim nešto reći, izraziti na svoj način. Pa se bavim ovakvim malim stvarima. Te njegove male stvari postavljaju mjerila vrijednosti - grade veliki svijet. Makar taj veliki svijet bila iluzija na razini dijaloga sa samim sobom.

Ponovimo, Božićev dijalog sa samim sobom odvija se kadriranjem, racionaliziranjem, odmjeravanjem, fragmentiranjem, dodavanjem, interveniranjem. Ali njegova likovnost ima i drugu stranu, onu koja se otkriva u cjelini kolaža (2010.) s motivom vode kao prapočelu života. Onu koja se potvrđuje kroz lirsko, meko, fluidno, poetsko, valovito kretanje u kadru. Kroz vizualno i simbolično značenje elementa vode vukla ga je Senekina misao koju često citira: kad bi sve na ovoj planeti izgorjelo, nestalo, novi život ponovo bi se rodio u vodi. Dakle, važno mu je bilo učiniti vidljivom njenu protočnost, boju, dubinu, energiju prirode, ali i njenu mnogoznačnu simboliku obnavljanja života.

Kolažima Hommage J. J. Kloviću (2013.) prethodilo je obilaženje Grižana u Vinodolu, svih mjesta kojima se (pretpostavlja se) dječak Klović kretao, gdje je rođen i gdje je odrastao. Pritom je fotografirao sve što je moglo biti povezano s njim i s njegovim životom (crkvu, pisma, kodekse, slike, crteže, minijature, iluminacije) da bi osjetio energiju ambijenta, ugođaj krajolika i interijera, duh sačuvan kroz vrijeme. Zatim je kombinirao fotografske predloške, fragmentirao, kolažirao, sučeljavao, dodavao svoju misao, stvarao nove likovne situacije, podvlačio i oživljavao kolorističkim efektom fluidnog crvenog polja s ciljem da pokrene, dinamizira, uzbudi, kompozicijski usustavi stvari, da u mediju fotografije predoči osobnu viziju veličine i značenja Julija Jurja Klovića.

U Božićevom zapisu, fotografija ostaje činjenicom stvarnosti, ali kontrolirane stvarnosti, dopunjene osobnim udjelom imaginacije i iluzije.