Izložba Maura Stipanova u Gradskoj galeriji Crikvenica
Objavljeno: 26.06.2019.
Mauro Stipanov rođen je u Rijeci 1952. Od 1967. do 1973. pohađao tečaj crtanja i slikanja kod riječkog slikara Romola Venuccia.

Na Accademia di Belle Arti u Perugi studijski boravio tijekom školske godine 1971/72. Studij likovne umjetnosti na Accademia di Belle Arti u Veneciji upisao 1976., diplomirao slikarstvo 1980. Izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je nagrade na 64. izložbi Opera Bevilacqua La Massa u Veneciji 1978. i nagradne stipendije (Premio Lubiam) u Mantovi 1979., nagrade za slikarstvo na XIV. biennalu mladih umjetnika Jugoslavije 1979. Na Drugom triennalu hrvatskoga crteža 1998. dobio posebno priznanje žirija, a 2000. Nagradu grada Rijeke za slikarstvo. Studijski boravio u Milanu na Accademia di Belle Arti „Brera“ 1981/82. te u Parizu Cité Internationale des Artes 1987. i 2003. Član je HDLU Rijeka od 1979. Živi i djeluje u Rijeci.

Nebo, oblaci

Prozor atelijera – lukobran – Učka – nebo i oblaci iznad Učke. Tu zastane njegov slikarski pogled - na oblacima, na formi koja je definirana, konačna na beskonačnom nebu. Promatrao ih je godinama, ali ideja o slici morala je sazrijeti. I ideja i formula za realizaciju ideje. Da bi došao do slikarske vizije neba i oblaka, morao je uspostaviti osobni odnos, stav prema motivu, pronaći odgovarajući izričaj. To se dogodilo ljeti 2018.

Mauro Stipanov je na mnogo načina, u stotinu slika, interpretirao fenomen neba i oblaka. Ne kroz maštu, njegova slika prirode nije iskaz romantičarske mašte, simbolike i emocije. Njegova slika unutarnjom vizualizacijom briše vanjsko viđenje motiva pronalazeći pritom njegovu likovnu bitnost, kolorističku i oblikovnu.

I prije su se u slikarstvu slikali oblaci, osobito u romantizmu koji je afirmirao krajolik kao samostalnu temu (Constable, Turner). Stipanov je motiv oblaka ostvario gotovo bez deskripcije, u čarima rasvjete i boje, u neprestanoj vizualnoj pokrenutosti. Bojom im je dao zavodljivu zvučnost. Prenio ih je na platno ili lesonit naglašavajući efekte svjetla, njihovu krhku nestalnost, promjenjivost (ono što je bilo važno francuskim impresionistima). Ima u njegovim oblacima i Constablea i Turnera i impresionista. No, Stipanov je daleko od slikarstva romantizma zapunjenog simbolikom, zlokobnom slutnjom i dramatičnošću. Njegov prostor slike je realan, njegova percepcija motiva je konkretna i nosi u sebi figurativne konotacije. Ispod crnih oblaka, ružičastih i crvenih zalazaka, žutog i uzburkanog neba, između bura, kiša i nevera ostvaruje se otvoreno i slobodno slikarstvo. Važna mu je sloboda interpretacije, puna slikarska sloboda. Razradio je način slikanja tako da se motiv tek postupno pretvara u nešto prepoznatljivo, u oblak. Ali Stipanovu nije bitan motiv, ne zanima ga opisna komunikacija s motivom, bitno mu je slikarstvo. Oblak, odvojen od konteksta, vidi i doživljava kao definiranu formu, nebo bez oblaka kao čistu apstrakciju, sliku neba i oblaka kao sintezu osobitu figurativnog i apstraktnog.

Dok je slikao, bio je u nekoj frenetičnoj fazi uznemirenosti, titranja, zanosa koji ga je prisiljavao na brzu reakciju. Jedna slika vukla je drugu. Energija koja ga je vodila iz slike u sliku, nije ga zadržavala na detaljima. Slikajući izravno s prozora svog atelijera, bilježio je sve: kretanje oblaka, mijene, preobrazbe. To, kako oblaci žive vlastitim životom, nekad tromi u ritmu, teški, slojeviti, nekad lahorasti, zaigrani. Sivi, tamni ili puni svjetla i boja. Ili u snažnom kontrastu svjetla i tame. Radio je brzo da mu nešto ne promakne, da ne izgubi doticaj sa slikom. Njegovi oblaci nemaju tradicionalnu kompoziciju niti čvrstog kompozicijskog elementa koji bi nosio težinu prizora, sama forma oblaka dala mu je čvrsti oslonac za slikarsku formu.
Doista je iz oblaka izvukao sadržaj i zgusnuo ga u dinamiku geste i govor boje. Sve je u gesti i boji. A baš gesta i boja najbolje određuju umjetnikovu osobnost.

O gesti kao izrazu unutarnjeg stanja, ritma, energije koja se vizualizira kao iskaz umjetničke osobnosti, ne razmišlja. Gesta mu dolazi kao meditativna stvar, kao očitovanje slikareve ruke.
Njezinu bitnost izvukao je iz stvarnog prizora. Da bi se sagledala u njegovim različitim interpretacijama, bez referencija na konkretni motiv, treba pratiti kako pulsira energijom napetih ritmova, kako je artikulirana u širokim, nesputanim, žestokim, uzbuđenim, oporim gibanjima i u onim jednostavnim, utišanim, sitnim, lepršavim potezima jedva zamjetnog traga kista. Na nekim slikama kroz oblake prosijava mjesečina, jedan od elemenata kojim bi se mogla iščitati tema prolaznosti u beskraju vremena. Naslikao je i jednu dugu na nebu, kontemplativnu, poetsku, s dalekim podsjetom na Constableovu dugu.

Slijedeći zbilju svojih oblaka, slijedio je prirodu u sebi. Zapravo je izrazio osjećaj sebe, kako objektivna stvarnost utječe na njegov unutarnji svijet, kako se ostvaruje u vidu zanosnih sugestija. U tom kontekstu njegovi oblaci nisu impersonalni, dobivaju značenja osobnih znakova, suvremenih u izričaju. Još ih slika, još traje uzbuđenje.

Branka Arh