Obilježena tužna 43. obljetnica potonuća hrvatskoga m/b Dunav

VIJENAC U MORE ZA 32-OJICU NESTALIH POMORACA I NJIHOV BROD 

U crikveničkoj gradskoj luci u srijedu (27. prosinca) navečer simbolično pušten je u more vijenac u znak spomen-počasti i sjećanja na 32-ojicu tragično preminulih  pomoraca s m/b „Dunav“ koji je, kako se pretpostavlja, sljedećeg dana prije 43 godine, ili u noći na 28. prosinca 1980. godine misteriozno, pod do dandanas nerazjašnjenim okolnostima, nestao u Tihom oceanu. Bila je to najveća pomorska nesreća  naše trgovačke mornarice nakon Drugog svjetskog rata i nestanak najvećeg broda u povijesti hrvatskog brodarstva koji je nestao bez ikakva traga.

U prepunoj Gradskoj vijećnici i u organizaciji Muzeja Grada Crikvenice, na komemorativnom skupu o brodu „Dunav“, o najvećoj pomorskoj tragediji jednoga hrvatskog broda i o svojem 33-godšnjem radu u Jugoliniji, kasnije Croatia line-u, govorio je Velimir Domijan, kapetan duge plovidbe iz Dramlja.

Brod Dunav (dužine 179 metara, širine 22,9 metara, visine 37,5 metara, pogonjen FIAT-om dizel od 7355 kW, brzine 15 čvorova, kapaciteta 25.200 tona tereta), tadašnje riječke Jugolinije (od 1992. Croatia Line), krenuo je s tadašnjih sedam godina od porinuća u talijanskom brodogradilištu La Spezia, gdje je izgrađen za prijevoz sipkog tereta, na svoju posljednju plovidbu 20. listopada 1980. godine iz kanadske luke Hamilton nakon čega je nakratko pristao u američkoj luci Hampton Roads, a uplovio je Los Angeles 9. prosinca. Napunio je tankove gorivom i krenuo na dugo putovanje prema kineskoj luci Tsingtao do koje nikada neće stići. Bio je napunjen teretom, i to s oko 12 tisuća čeličnih proizvoda, s još 11 tisuća tona papira i druge robe. Nakon dvadesetak dana plovidbe brod je došao otprilike do središta Tihog oceana gdje ga je zahvatilo veliko nevrijeme.

Prema poruci, u tim trenucima upućenoj najbližem brodu a to je bila „Banija“, dubrovačke Atlantske plovidbe, što je bio ipak toliko udaljen da nikako nije mogao pomoći, valovi su bili visoki deset metara a orkansko nevrijeme polomilo je prednje dizalice te su one, najvjerojatnije, oštetile pramčani dio Dunava. More je počelo nadirati u unutrašnjost broda.

Najbliža luka, japanska Yokohama, bila je udaljena čak 700 nautičkih milja.

Brod Dunav nestao je zajedno sa svim članovima posade u dubinama pomahnitalog, premda, kako mu ime kazuje, Tihog oceana!

– To se dogodilo u tzv. Marijanskoj brazdi, a kada tako nešto zadesi brod u nevremenu i na tom području nada u spas je gotovo nikakva, – rekao je kapetan duge plovidbe Zvonimir Stipanović, također dugogodišnji pomorac Jugolinije/Croatia line-a.

Treći kapetan duge plovidbe u ovoj prigodi, Vinko Horvat, autor je knjige pod naslovom „Raj i pakao na oceanu“ također je podijelio s nazočnima svoje dojmove i saznanja o mogućim razlozima ove tragedije m/b „Dunava“.

Iz ondašnje Jugolinije odgađali su izvijestiti o tragediji broda i njegove posade, pa su tek pet dana nakon havarije, 2. siječnja 1981. godine, objavili da više nemaju vezu s brodom Dunav. Ni tada se još nije spominjala mogućnost tragedije. Japanska Agencija za pomorsku sigurnost 1. siječnja obustavila je aktivnu potragu, dok se riječka Jugolinija još nije oglašavala o velikoj nesreći. Tek 10. siječnja 1981., trinaest dana nakon tragedije, brod i posada službeno su proglašeni nestalima.

Članovi posade m/b Dunav bili su iz mnogih gradova i mjesta duž hrvatske obale Jadrana i iz unutrašnjosti zemlje.

Prva spomen-prigoda na nesretni brod „Dunav“ i na sve nestale članove posade upriličena je 2020. godine – prvi put nakon 40 godina od tragedije – na inicijativu kapetana duge plovidbe Velimira Domijana. Vijenac u more, nakon minute šutnje svih nazočnih na Veloj palade u počast svim poginulima/nestalima – kao i prije tri godine – pustio je Ivica Katnić, brat nestalog pomorca s m/b „Dunav“, Krunoslava, 24-godišnjeg Crikveničanina, 2. časnika stroja.

 Sjećanja kolega i prijatelja, iako nekih više nema među živima, žive još i danas, bilo u kolektivnoj memoriji ili u dnevničkim zapisima. Primjerice, Kostrenjanin, danas pokojni kapetan Stanislav Tijan, bio je ranije jedan od zapovjednika na Dunavu i posljednji koji se bio iskrcao s toga broda, a nakon osamnaest mjeseci neprekidne plovidbe dobio je zasluženi godišnji odmor. Brod je preuzeo kapetan Srećko Vukoša.

– Vukoša je bio moj prijatelj i susjed iz Urinja, – rekao je tada Tijan. – U jezeru Ontario nakrcao sam brod željezom, na zapadnoj obali New Faudlanda krcali smo papir, a on je još negdje na istočnoj američkoj obali trebao ukrcati tisuću tona papira. Onda je išao kroz Panamu pa trebao preko Pacifika dalje prema Kini. Pacifik sam prošao dvadesetak puta, i to u oba smjera. Prije polaska, kolega kapetan Vukoša rekao mi je da namjerava ići izravno, „direktno prema zapadu“. Na to sam mu rekao da će onda imati lijepo vrijeme, da će se svi sunčati na brodu. Nažalost, svi su stradali, svi do jednoga, – rekao je nakon te nesreće Tijan.

Brod Dunav jedan od triju brodova-blizanaca izgrađenih u istom brodogradilištu, ali je samo ovaj brod završio ovako tragično. Primjerice, m/b Drava još je godinama plovio u Jugolinijinoj floti.

Franjo DERANJA