Bane Milenković u Gradskoj galeriji Crikvenica – petak, 2. 7. u 21 sat

Bane Milenković rođen je u Novom Sadu 1963. Slikar, kipar, scenograf. Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn završio u Zagrebu.

Diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1988.) u klasi prof. Ferdinanda Kulmera. Autor skulptura u javnim prostorima (SRC Mladost u Zagrebu, Park skulptura Golubinjak u Lokvama, Balduso u Italiji). Sudionik mnogih međunarodnih likovnih simpozija (Francuska, Italija, Slovenija). Izlagao na više od 90 samostalnih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu.

Sudjelovao na preko 130 skupnih izložaba. Dobitnik 12 nagrada za slikarstvo i scenografiju. Djela mu se nalaze u fundusima muzeja (Moderna galerija, Zagreb; MUO, Zagreb; MMSU, Rijeka) te u brojnim privatnim kolekcijama i javnim institucijama.

Branka Arh:  Love Plants i Mediteran
Da bi prodisalo i naraslo do velikih dimenzija, Milenkovićevo bilje treba zraka, puno otvorenog prostora. Da bi se rascvjetao, njegov cvijet treba svjetlost, prostor, toplinu, nježnost. Baš kao i njegovo more: da bi bilo moćno, napetih pučina, plavetnih daljina i beskrajnih širina, s brodovima, hridima i otocima. Da bi sve to usadio i učvrstio u prostoru platna, treba mu puno svjetla u boji. Dakle, svjetlo je u podlozi njegovih slika. Na svjetlu u bojama, tijekom tri desetljeća stvaranja, razlistavalo se njegovo bilje i rasprostiralo njegovo more, prema tihim uranjanjima i prema koloristički raspjevanim mjestima. Negdje rukopisom skice, negdje odmjerenošću geometrije. Negdje je opisivanje sveo na naznačavanje realnosti, a sitne detalje brzim je zapisom nenadano izvukao iz beznačajnosti na svijetli dio svijeta. Više bojom nego oblikom.

Izgradio je svoj sustav strukturiranja kompozicije prema kojemu inače neuočljive stvari pomiče u prve planove (stražnji plan gubi se u bljedilu). Ili ih, u stilu naive, izdvaja i nesrazmjerno uvećava da bi postale glavni čimbenici u slikarskom kadru (tako cvijet postaje stablo). Nabacuje ih naizgled bez planiranja, raspoređuje na dječji način, jednostavno, ležerno, zaigrano. Njegova interpretacija motiva zazire od bilo kakvih definicija stila. Prepoznatljivi oblikovni kod iskristalizirao je reduciranjem, stiliziranjem, mjerom odnosa, geometrijom, čistoćom obrisa, izdvajanjem i isticanjem bojom. Motiv postoji kao podatak izvučen iz memorije i presložen u viziju nove zbilje.

U svome slikarstvu Bane Milenković ne postavlja teška i uznemirujuća pitanja o čovjeku i svijetu. Ima svoju primarnu temu – pulsiranje života i mijene prirode. Ta mu tema nudi slobodu i obilje izazova. A izazovi su likovne prirode, prije svega, vizualne senzacije koje pobuđuje boja, to jest linijske i tonske vrijednosti boja. Pritom nikada ne zanemaruje arhitektoniku i čvrstoću prizora. I kada u prostoru slike sve izgleda improvizirano, negdje u podlozi naziremo kompozicijsku promišljenost i proučenost. Ako balansira na zavodljivom rubu liričnosti, dopadljivosti i dekoracije, u pričuvi ima sigurna rješenja za probleme slike. Usmjerimo li pogled na liniju,  kako je vodi da bi oživio površinu, kako ostvaruje dinamiku poteza kistom da bi dao dojam ležernosti, kako spušta očište da bi nam omogućio pogled odozgo, kako gotovo neprimjetno geometrizira odnose na slici da bi učvrstio kompoziciju, zaključit ćemo da razlaže ne samo lakoću slikanja koja proizlazi iz lakoće ruke i zaigranosti, iskričavosti neposrednosti i otvorenosti duha, već predočava i jednostavnu, iskonsku ljepotu. Uz to: ritam disanja, dah, rasprostiranje u širinu i u dubinu. U tome kontekstu zanimljivo je pratiti kako se jednostavna četvrtasta forma stolića transformira iz slike u sliku, od krhke ali čitke naznake realnosti do opipljivo čvrstih kontura. Stolić ima ulogu sabiranja prostornih činjenica, to jest, nosi organizaciju svih elemenata slike, ističe jezgrovitost prizora, slici daje stabilnost (kao čuveni stol u Van Goghovoj slici Kafić na Place Lamartine, noću, Arles 1888.).

Fascinira ekspresivnost i naboj njegovih bjelina. Bijelom bojom (nebojom) odvaja motiv od realnosti, daje mu finoću i prozračnost, svjetlost i lakoću. Izdvajam Sliku s limunom koja možda najjasnije pokazuje kako Milenković organizira svoju impresiju: bijelo u koje uranja motiv, nije nepokretno, oživljeno je tonovima, pomiješano je sa svjetlom pa pršti od crta i boja što trepere u prostoru; poetičnost bjeline, vrlo tanke, oslobođene težine, realnost pomiče u irealnost; sadržaj slike nije čarolija oblika u bjelini, već bjelina sama. Bjelina koja nosi unutarnju stvarnost slike. A postoje i ona neoslikana mjesta, prazni prostor koji nije praznina. Ta neoslikana mjesta zacijelo podupiru značenje i važnost prikazanog motiva. Istu ulogu imaju tanki slojevi boje kroz koje proviruje podloga platna.

One iskričavije slike intenzivnih boja svoju izražajnost dobivaju veselom zvučnošću, vrijednošću valera, svjetlinama i zračnošću tonova. Strukturu nose linije koje svojim kretanjem ne ograničavaju širenje boje, naprotiv, omogućuju joj prirodno razlijevanje i slobodu u izražajnosti, u vedrom koloritu i vizualnom bogatstvu. Posebni vizualni dojam daju plutajuće mrlje. Milenković je baš po takvom načinu slikanja stekao poetsku prepoznatljivost i posebno mjesto u suvremenom hrvatskom slikarstvu. Svrstavan je među slikare postimpresionističkog intimizma, čistog slikarstva, poetskog intimizma. Sam ističe da je njegov slikarski put odredio Ferdinand Kulmer, profesor s Akademije i kreativni uzor o kojemu i danas govori s respektom i uvažavanjem. Pa i cjelina Love plants priziva Kulmerovu cjelinu Lica cvijeća. Dijaloški podtekst s Kulmerovim slikarstvom vidim i u slikarskim elementima formalne naravi: u muzikalnosti boja, u otvorenim kolorističkim sučeljavanjima, u isticanju dekorativnih obilježja  boja.

No, Milenković stvara vlastita pravila i rješenja, nalazi svoje ideje. Slikar boje i motiva, kolorist po vokaciji, blizak kolorističkom nasljeđu hrvatskoga mediteranskog pejzažnog slikarstva, sebe doživljava kao slikara mediterana i sljednika dubrovačke kolorističke škole. Slika ljepotu i sklad, puls prirode koji pokreće i održava život i svijet. Slika radost, trenutak u životu detalja oslobođenog stege cjeline i logike. Uvijek na svoj način – svjež, zanimljiv, opušten, životan, u postmodernističkom slogu. S jasnim likovnim rješenjem i za nježni titraj lista i za krhkost dima iz parobrodskog dimnjaka i za svaki dašak ljepote. Uvjeren da male stvari nose svijet.