Izložba: Na granici mogućega – pisanice potpisane dušom

Ljiljana Matejčič rođena je 17. studenoga 1960. godine u Samoboru. Završila je Srednju odgajateljsku školu, a potom Pedagošku akademiju u Zagrebu. Životnim i stvaralačkim izborom čvrsto je vezana za rodni Samobor i narodne običaje toga kraja.

Tijekom školovanja razvila je i usavršavala različite likovno-kreativne vještine i estetiku, a rezbarenjem jaja bavi se više od tri desetljeća. Umijeće ručnog rezbarenja ljuske jajeta spontano je otkrila te sama godinama istraživala i razvijala vlastitu tehniku rada i vještinu oblikovanja. Iskušala se na različitim materijalima, od nojevih do kokošjih jaja, a najpodatnijima za rezbarenje pokazala su se guščja i pačja jaja te ih najčešće koristi u svom radu. Tijekom godina je uvidjela da zubarskom bušilicom može oblikovati znatno finije detalje, pa u novije vrijeme koristi taj alat, što joj omogućuje precizniji, gotovo filigranski rad. U cijelom procesu rada, od odabira, do pripreme, rezbarenja i Iakiranja, prođu sati i dani neizvjesnog truda do samoga kraja, jer vrlo krhka ljuska jajeta često u zadnjem trenu zna puknuti i pokvariti sav uloženi trud. Svoje pisanice najčešće poklanja bliskim prijateljima, a mnogo radova je otišlo i po svijetu. Dosad je izlagala u Samoboru i Zagrebu. Članica je World Egg Artists Association, svjetske udruge umjetnika koji na različite načine ukrašavaju jaja.

Sanja Škrgatić: Na granici mogućega – pisanice potpisane dušom
Pisanice Ljiljane Matejčić nastale rezbarenjem ljuske jajeta uvode nas u neobičan svijet tih krhkih predmeta i strpljivih ruku koje satima ustrajno oblikuju ovaj veoma tanak materijal. Sama ideja o bušenju ljuske jajeta, poznatog po svojoj tanašnosti i lomnosti već na prvi pogled sugerira mirno i harmonično ateljersko okruženje u kojem je moguće potpuno se posvetiti pažljivu radu; polaganom struganju i bušenju ljuske. I nije u pitanju samo mirnoća i ustrajnost, nego mnogo više od običnog iskušavanja granice mogućega. U nastojanju da se krhki materijal podvrgne jednoj novoj stvaralačkoj volji, već prvim dodirom oštroga svrdla počinje nijemi dijalog između autora i jajeta kao njegova oblikovnog materijala. Rizik postaje sve veći svakim pokretom ruke u napetoj stvaralačkoj igri. Sve do samoga kraja ne zna se ishod – hoće li trud završiti uspjehom ili će to biti tek jedna od vježbi vlastite tehnike i strpljenja s nekim budućim boljim, sretnijim ishodom.
Dobri poznavatelji tehnike graviranja ljuske jajeta kažu da uvijek postoji polazišna točka na kojoj se započinje rad. To je prvo u nevelikom nizu važnih pravila ove likovne tehnike koja se počela u svijetu širiti ulaskom u uporabu vrlo preciznih rotacijskih bušilica. Pa ipak, da bi se očišćena i dobro osušena ljuska jajeta pretvorila u čipku potrebni su sati predana i strpljiva rada, koji sam po sebi autoru predstavlja zadovoljstvo koliko god se promatraču sa strane činio napornim. Zadovoljstvo stvaranja započinje pripremom samog materijala, što uključuje odabir jaja, pranje, ispuhivanje i sušenje te zatim odbir i iscrtavanje motiva. Pisanice Ljiljane Matejčić najčešće su ukrašene biljnim motivima stiliziranih cvjetova i grančica te apstraktnim, i u manjoj mjeri geometrijskim motivima. Zamjetan je utjecaj tradicionalnog rupičastog bijelog veza kojim se u prošlosti ukrašavalo pojedine dijelove narodne nošnje te posteljinu, stolnjake i zavjese. Autorica stoga bira bijela guščja jaja, kao podlogu najviše sličnu bijelome domaćem platnu, da bi stvarala svoje osebujne čipkaste uzorke. Izuzetno fragilne i krhke na dodir, ove pisanice su malene skulpture koje se pod zaštitom staklenoga zvona smiju samo gledati da se ne bi, na nesmotren dodir, pretvorile u prah. Neke se sastoje od samo jedne povijene trake koja tek daje naslutiti izvorni obris jajeta. Pa ipak, koliko god oblikom djelovale apstraktno, ovdje se radi o pisanicama – simbolu Isusova uskrsnuća koji nas prati još od samih početaka kršćanstva, čime je taj čudesan događaj uskrsnuća povezan s prastarim pretkršćanskim vjerovanjima mnogih naroda svijeta da je jaje univerzalni simbol života; ponovnog rođenja, stvaranja svijeta i besmrtnosti. Kako bi se ovom simbolu pridalo što veće značenje ukrašava ga se na razne načine, a najstarija rezbarena jaja pronađena su u etrušćanskim grobnicama. Kinezi su pak razvili tehniku ukrašavanja jaja rezbarenjem slojeva ljuske, da bi se u novije vrijeme, primijenom suvremene tehnologije i u rezbarenju ljuske jajeta pomaknule granice mogućega, što nam ovom izložbom pokazuje njena autorica Ljiljana Matejčić.