Mate Čvrljak u Gradskoj galeriji Crikvenica – srijeda, 9. 6. u 20 sati

Mate Čvrljak rođen je u Konjevratima kraj Šibenika 1934. Školu primijenjenih umjetnosti završio u Splitu 1955. Diplomirao kiparstvo 1961. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Vanje Radauša.

Suradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića od 1962. do 1964. Od 1965. do 2000. radio kao likovni pedagog na Srednjoj školi Mate Blažina u Labinu. Spomeničke portrete i poprsja u gipsu, bronci i kamenu izvodio od 1969. Skupno izlagao od 1966. u Hrvatskoj i inozemstvu: izložbe Labinskih ateliera, Ars Histriae, izložbe istarskih umjetnika, izložbe Jugoslavenskog portreta, Trijenale hrvatskoga kiparstva. Samostalno izlagao od 1972. Autor spomenika Matiji Vlačiću Iliriku u Labinu, spomenika Jamesu Joyceu u Puli te brojnih spomeničkih portreta i poprsja u kamenu, bronci i gipsu postavljenih u javne prostore, interijere, parkove i aleje velikana. Jedan od utemeljitelja Labinskih ateliera (1978.), sudionik simpozija skulpture (Aranđelovac, Mediteranski kiparski simpozij Dubrova, Goranske kiparske radionice). Retrospektivna izložba priređena mu je u Labinu 1999., monografska u Labinu 2004. i u Rijeci 2005. Član HDLU Rijeka. Preminuo u Labinu 2018.

Branka Arh: Portreti i autoportreti

Znali smo i prije da je Mate Čvrljak u ljudskom liku umio pronaći najsuptilnije oblike i najrafiniranije odnose. Danas samo sabiremo ono po čemu pamtimo i u čemu prepoznajemo vrsnog umjetnika i njegovo djelo. U portretu je gotovo nepogrješivim opažanjem bilježio upravo one trenutke koji portret čine portretom, bio to reprezentativni kameni portret, intimistični portret u terakoti ili crtež ugljenom na papiru. Baš te segmente njegovoga kiparsko-crtačkog opusa predstavlja izložba u Gradskoj galeriji Crikvenica.

Kada se kipar s dlijetom u ruci hvata u koštac s kamenom, nije li već u njegovoj naravi ideja kako će taj kamen preobraziti, probuditi i oživjeti, dati mu novi oblik i vitalnost, onaj život koji ulazi u samo trajanje čovjeka i prirode? Znao je Čvrljak sve naravi i značajke i vrijednosti kamena: kako ga prisiliti na poslušnost ruci, kako se suprotstaviti čvrstoći i snazi kamenog bloka, kako ga savladati, osvojiti rukama i umom, upoznati njegovu strukturu, njegove žile, kompaktnost njegove jezgre, njegovu iskonsku i ishodišnu bit. I kako mu nametnuti svoja načela oblikovanja. Kako odstraniti sve naslage da bi došao do forme, da bi oslobodio sva ona lica koja je vidio u kamenom bloku.

Čvrljkova oslonjenost na kamen bila je uvjetovana ishodištem, djetinjstvom proživljenim u tvrdom kamenjaru dalmatinskoga zaleđa (Konjevrati blizu Šibenika) i kreativnim duhom oblikovanja u kamenu koji je donio iz Dalmacije. Šire poglede i iskustva u obradbi kamena stekao je u srednjoj Školi primijenjenih umjetnosti u Splitu i potom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nova znanja dala mu je Majstorska radionica Antuna Augustinčića. A čitavo vrijeme u sebi je nosio moćnu popudbinu: kamene portrete Jurja Dalmatinca sa šibenske katedrale i stvaralački duh velikoga Ivana Meštrovića. Razumljivo je stoga da Čvrljku niti jedan drugi materijal nije mogao zamijeniti kamen.

Navezanost na kamen nastavio je razvijati u svojemu atelijeru, u starom dijelu Labina, istarskome gradiću koji ga je osvojio, u kojemu je više od pet desetljeća slijedio svoj umjetnički put. Brojni kameni portreti (i autoportreti) do danas svjedoče njegovu portretnu, ali i umjetničku istinu. Isticao je samo ono najbitnije na licu. Jer, nisu mu bile primarne opisne pojedinosti portretiranoga. Zanimalo ga je, prije svega, bavljenje likovnom problematikom, činjenicom forme i formalnih odnosa, kako geometrizmom doći do sinteze forme, kako ostvariti život oblika. U portretnu skulpturu unio bi tek nekoliko oštrih rezova kojima je artikulirao identifikacijska obilježja, poneki osmijeh, izraz zabrinutosti, sreće ili tuge. Bolje rečeno, pred nama je kiparev privid osmijeha, zabrinutosti, sreće ili tuge. Tvrdom obradbom, lomljenjem glatkih ploha, rezanjem oštrih bridova, igrom svjetla i sjena koje na svoj način dorađuju kristaličnost oblika, postizao je pravu mjeru svojih djela, ono što nazivamo zanatskom vještinom i majstorstvom izričaja. Tragovi dlijeta njegovi su potpisi, njih slijedimo ako želimo otkrivati tajne njegova rukopisa u kamenu.

Kao suprotnost duhu vlastitoga kiparstva u kamenu, nastajale su portretne skulpture u terakoti. U predahu i opuštanju. U sabiranju misli i koncentraciji druge vrste. Moć terakote nije u masi, već u mekoći i taktilnosti, u brzoj zabilježbi uhvaćenog trenutka. Podatnost terakote omogućila mu je brzu realizaciju ideje, prepuštanje impulsu i nesputanosti ruke. Zato imamo dojam da su terakotni portreti modelirani nevjerojatnom lakoćom. Ali s jasnom koncentracijom na izražajnost i plastičnu suštinu portretiranoga. U terakoti je naglasio poetske vrijednosti nemirne impresionističke modelacije koja vodi računa o učinku svjetla, o otvaranju površine naborom, udubljenjem i ispupčenjem. Važno mu je bilo afirmiranje života površine koja čuva nesputanost, impulzivnost i pokretljivost ruke.

U nekim crtačkim autoportretima Čvrljak je toliko naglasio plastičnost forme da u njima vidimo skulpturu, lik u tri dimenzije. Pokazuju to izloženi autoportreti nastali kroz vrijeme od dvadeset godina (1975. – 1995). Zamjećujemo pojedinosti: nagnuta glava, lice pokrenuto u stranu, izraz lica odaje napetost ili začuđenost ili zabrinutost ili izgovara pitanja o životu i stvaranju. Ili upućuje na ironiju koja je ponekad na rubu groteske. No, znamo već, autoru je bilo najvažnije pronaći najefektnije svjetlo, najoštriji kontrast, najzanimljiviju ili najneobičniju vizuru. Fasciniraju autoportreti na kojima je svu koncentraciju usmjerio na jedno oko – budno, otvoreno, ništa mu ne može promaknuti, prodire u suštinu i do dna bića. Linijski potezi ugljenom djeluju poput reza dlijetom u kamenu, energično, odrješito. Ali su modulacije ugljenom meke, nježne, tople, lirske, sfumatne.

Mate Čvrljak je prihvaćao realističko načelo oblikovanja, ali ne i doslovno predočavanje. Nastojao je na portretnim obilježjima, ali i na vlastitoj interpretaciji portretiranoga. Lako pratimo kako je na tradiciju naslanjao suvremenost, kako se u malim stilskim pomacima kretao prema elementarnosti skulptorskog sažimanja, kako se odmicao od narativnih pojedinosti da bi nam ponudio kiparske i crtačke argumente. Portretnu, ali i umjetničku istinu. Autentični umjetnički trag. Najznačajniji dio kiparstva zasigurno je ostvario u kamenu, a najosobniji, najtopliji, najkrhkiji i najneposredniji u terakoti. Prije svega je kipar od zanata, znanja i darovitosti. Nikada nije odbacio tradiciju. Nikada nije napustio oblikovanje u kamenu. Nikada nije iscrpio temu ljudskog lika.