U srijedu, 27.10. izložba Vedrana Ružića u Gradskoj galeriji Crikvenica

Vedran Ružić (26. 8. 1986., Rijeka) vizualni je umjetnik i jazz-glazbenik (kontrabas i bas gitara). Pohađao je Jazz konzervatorij u Klagenfurtu, a diplomirao je 2018. godine na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer slikarstvo.

Iza sebe ima 30 samostalnih te 15-tak zajedničkih izložbi u galerijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Posljednjih nekoliko godina fokusirao se na izvedbu serijala slika i skulptura s ciljem povezivanja umjetnosti. Sve to vrijeme Ružić istražuje kako glazbenici vide boje kroz tonove, akorde, oblike; te naposljetku održava niz predavanja pod nazivom Povezivanje glazbe i slikarstva ― što je na koncu bila i tema njegovog diplomskog rada. 2020. godine odlazi u Berlin na rezidenciju u „Institut Fur Alles Mogliche“. Autor je četiri jazz-albuma te je dobitnik nagrade Porin, glazbene nagrade Status, te posebnog priznanja Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Dobitnik je godišnje nagrade Primorsko Goranske Županije za doprinos kulturi (2018.), godišnje nagrade Općine Matulji 2015. i 2018. Godine, te godišnja nagrade Grada Opatije (2018.).
Živi i stvara u svom ateljeu na Voloskom i u selu Zvoneća, te rado putuje po svijetu.
Kontakt: 0915845733, vedran.ruzic1@gmail.com   www.vedranruzic.com

Ervin Dubrović: Wagner i Skrjabin

Vedran Ružić je već dobro poznat kao glazbenik i slikar. Kombinacija koju viđamo rijetko, a još rjeđe viđamo spoj glazbenog i slikarskog u zajedničko, jedinstveno umjetničko djelo. Zapravo se radi o korištenju još raznovrsnijih umjetničkih izraza, jer svoje likovne nastupe Ružić, osim promišljenom glazbenom podlogom, rado zaokružuje videom.

Ako se prisjetimo njegove geografske širine djelovanja i umjetničke širine interesa koji ga potiču u radu, onda njegova ostvarenja moraju privući pojačanu pažnju. Rado se kreće i Njemačkom i Nepalom, dakle i berlinskim Alexander Platzom i podnožjem Himalaje. Moglo bi se gotovo reći i kopnom i nebom. No osim svjetskih širina i nedosežnih prostranstava poticajan mu je i najuži zavičaj – kojega bi mnogi samosvjesni umjetnici rado potisnuli i prikrili. I Volosko i Zvoneća, vološćanski mandrać i zvonejske njivi, zna s naročitom lakoćom uključiti u svoja djela, pridodajući im i osobnu i zavičajnu dodanu vrijednost i lokalnu boju.

Ružić vrlo neposredno reagira na vrijeme i prostor, na upravo ovaj trenutak u kojem se upravo ovdje i sada odvija život ispunjen mnogim sadržajima, koje treba samo akcentuirati i artikulirati. No to mu nimalo ne smeta neobičnoj sposobnosti da istovremeno bude u Zvonećoj ili Voloskom i da putuje nakraj svijeta; da radi u svom atelijeru i da mu misli lete svemirskim daljinama.
Takva mu je i izložba koju je posvetio Richardu Wagneru i Aleksandru Skrjabinu, glazbenicima koji se oslanjaju na velike povijesne mitove i koji žele proširiti svoje djelo preko granica glazbe, pretvoriti je u sveobuhvatno umjetničko djelo. Toj je težnji usmjeren i Vedran. Iako je prije svega jazz glazbenik to mu ne ograničava glazbeni ukus. Wagnerov Prsten Nibelunga i Skrjabinov Okovani Prometej djela su od kojih polazi u ostvarenju ove izložbe. Iako su njegove slike, kojima i naslovi podsjećaju na Nibelunge i Siegfrida, svaka za sebe zaokružena cjelina, još veću snagu imaju u kontrapunktu koji čine „Wagnerov“ slikarski ciklus i „Skrjabinova“ skulpturalna kompozicija. Ekspresivne, ali pretežno apstraktne „svemirske“ slike podsjećaju na Wagnerovu širinu i na njegovu maestoznu glazbu, a skup lanaca koji rastu iz zemlje priziva Skrjabinova Prometeja i njegovu volju da se oslobodi okova tradicije.

Ružić se iskazuje i naročitom komunikativnošću i sugestivnošću, naročitom ekspresivnošću i naročitim plasticitetom, koji također nisu svojstveni mnogim umjetnicima. U svojim konceptualnim instalacijama uspijeva zadržati i naglašenu likovnost te održati vezu s širokim krugom publike kojom ne isključuje ni ekskluzivne konceptualističke krugove. U svakom slučaju i Wagner i Skrjabin i Ružić ovom su izložbom na dobitku.